Plavi Safir blog

Voljeti njega je bilo suludo. Nisam marila, uvek su me privlacile nemoguce stvari. S toga sam ga voljela bezuslovno. Volim ga jos. Volim onaj, samo nas ponedeljak. Ponedeljak koji je bio i vise nego dovoljan da ga zavolim. Volim svaki mjesec u godini jer je svaki po necemu poseban. Svaki je zasluzan za po jedan dio moje kolekcije sjecanja. Svaki je zasluzan da mi slova njegovog imena znace ljubav a ne tugu. Jos uvijek ne mogu sebi da ga objasnim. Normalna osoba bi izgubila osmijeh poslije slomljenog srca, ali ne i ja. Cak je i moja tuga vesela. Ponekad zaboli, priznajem, nisam ni ja od kamena. Mada i kad placem sjecam se svega, sa osmjehom. Ni jedan dio ovoga grada nije prosao bez nas dvoje. Svaki kutak, svaka odslusana pjesma vezuje nas za nesto. Svaki brod koji je uplovio u luci ima svoje znacenje, svoju pricu. On je bio moja ruza, ruza cije trnje je duboko u mom srcu, latice po dusi, a listovi po sobi. Mozda zbog njega stradam, ali me briga. Da mi trazi smrt, dala bih zivot. Toliko! I vise! I ako kazu da nije vrijedan toga, meni jeste. Ne vide ga oni mojim ocima. Ne vide ga mojim srcem. Ne znaju da je svaka njegova rijec pustila korenje po mom srcu. Volim ga svim srcem, dusom i tijelom. Voljela sam ga, volim ga i voljecu. Zauvjek. To mi niko ne moze zabraniti.