Plavi Safir blog

 Kiša već uveliko pada.
Njega još uvijek nema. Da se nije negdje izgubio? Ipak je za njega bio šok saznanje da i pored nje takve on i dalje misli o meni. Možda ga je zaboljelo to što je pokušao da ima nešto sa njom a nije mogao da me zaboravi. Smiješno, zar ne? Zašto mi se stalno vraća? Šta želi time postići? Nikad ne mogu preći preko toga da je izabrao nju umjesto mene, a znao je koliko ga volim. Ne boli mene to jer znam da je njena ljubav prazna i neosnovana. I znam da ga nikad neće moći imati u potpunosti zbog toga što će dio njega uvijek pripadati meni. Ona zna za mene i ljubomorna je. Zašto tako mislim? Pa iskreno mislim da nije baš sigurna u njegovu ljubav prema njoj, i zato se pojavljuje ta ljubomora kao doza nesigurnosti. Ne treba da se boji. Ne želim ga više. Tako istrošenog i prljavog. Ali stanem i razmislim, ipak se on meni vraća jer je siguran u moju ljubav. Neće tako biti zadugo. Odričem ga se zauvjek.Odjednom on se pojavljuje. Stoji na vratima moje sobe i smiješi mi se. U tom trenutku mu uzvraćem osmijeh, ali sa nekakvim bolom, kao da je taj osmijeh maska za nešto. I samo mi kreću suze niz obraze. On mi prilazi i grli me. Pokušavam da ga odgurnem jer osjećam miris njen po njemu, ali mi on ne da i sve me čvršće drži. ''Volim te, upamti to. I kad sam sa njom ja sam samo tvoj.'' 
 Kiša prestaje da pada.

On je meni uvjek izazivao osmeh na lice. U bilo koje doba dana i noći. Često me pitaju zašto se stalno smijem, šta da im kažem da je zbog njega. Pa da me osuđuju. Neka hvala, dobro mi je ovako. Pitao me je jednom da li naše zajedničko smijanje budi u meni neka osjećanja. Odgovorila sam mu 'Ne' drsko, kako ne bi primetio bol u mome glasu. Ne izaziva nista, on izaziva sve!!

Kažu da sam bezosjećajna. Nisam, biram kome će se su se otvoriti, jer se ne povjeravam nikome za koga znam da može izigrati moje povjerenje. Ni Vi ne bi trebali. Šta ako se povjeravate lažnom prijatelju, pa znate li koliko ćete samo biti povređeni zbog te greške. Neke stvari treba prećutati, jer znate kako kažu "Dvoje može da čuva tajnu, ako je jedno od njih mrtvo."

Sjećam se jednom sam mu tražila zagrljaj. Nisam trebala da tražim, trebala sam samo da uzmem bez pitanja. Sada žalim zbog toga. Mada taj njegov zagrljaj ne bi promijenio činjenicu da je on mene izigrao, i povrijedio. Ali opraštam mu sve, i to sto je sa njom a traži mene, i to sto mi je zgazio dušu i ukrao posljednju kap moje ljubavi i sve sto smo ikada imali dao njoj. Ne krivim je ni za šta, samo se nadam da će ga voljeti onako kako ga ja volim i da će mu pružiti ono sto je on meni oduzeo, ljubav. Ali zagrljaj mu ne opraštam, zbog toga ga proklinjem.

• Šta ti ostaje poslije njegovog odlaska?     Ostaje ti praznina koja ostaje postojana dugo vremena. Trenutak kada ga gledaš kako kupi kofere, ubacuje ih u auto, zatvara gepek i okreće se prema tebi šaljući ti blagi poljubac koji ćeš dugo pamtiti. Sa suzama u očima mu uzvraćaš isti i obećavaš mu da ćeš ga čekati. On se smije kao što se nikad prije nije smijao i tada ti govori kako će i on tebe čekati, a ti znaš da nije tako.     Previše će vremena proći i doći će neko drugi koji nikad neće otići. I to te zaboli jer ne želiš da drugi dolazi, želiš da on ostane i da se bori za vašu ljubav. Ali ovaj odlazak se ne oprašta.
      I tada on ulazi u auto, maše ti i odlazi zauvijek. Sve što ostaje poslije njega je daljina, dim i prašina.

Tu si. Znam da se kriješ u izgubljenim licima slučajnih prolaznika. Poneki me podseti na tebe, ali znam da ti nisi ti. Ponekad zastanem na trenutak misleći da ću te sresti, ali se prevarim. Nema te. Dugo te i neće biti. Nećeš mi nedostajati jer mi nisi ostavio ništa zbog čega bi mi nedostajao.