Suze
Kiša već uveliko pada.
Njega još uvijek nema. Da se nije negdje izgubio? Ipak je za njega bio šok saznanje da i pored nje takve on i dalje misli o meni. Možda ga je zaboljelo to što je pokušao da ima nešto sa njom a nije mogao da me zaboravi. Smiješno, zar ne? Zašto mi se stalno vraća? Šta želi time postići? Nikad ne mogu preći preko toga da je izabrao nju umjesto mene, a znao je koliko ga volim. Ne boli mene to jer znam da je njena ljubav prazna i neosnovana. I znam da ga nikad neće moći imati u potpunosti zbog toga što će dio njega uvijek pripadati meni. Ona zna za mene i ljubomorna je. Zašto tako mislim? Pa iskreno mislim da nije baš sigurna u njegovu ljubav prema njoj, i zato se pojavljuje ta ljubomora kao doza nesigurnosti. Ne treba da se boji. Ne želim ga više. Tako istrošenog i prljavog. Ali stanem i razmislim, ipak se on meni vraća jer je siguran u moju ljubav. Neće tako biti zadugo. Odričem ga se zauvjek.Odjednom on se pojavljuje. Stoji na vratima moje sobe i smiješi mi se. U tom trenutku mu uzvraćem osmijeh, ali sa nekakvim bolom, kao da je taj osmijeh maska za nešto. I samo mi kreću suze niz obraze. On mi prilazi i grli me. Pokušavam da ga odgurnem jer osjećam miris njen po njemu, ali mi on ne da i sve me čvršće drži. ''Volim te, upamti to. I kad sam sa njom ja sam samo tvoj.''
Kiša prestaje da pada.