Plavi Safir blog

Da li je ta sklonost prema pisanju mana ili pak vrlina? Mislim da je oboje podjednako. Jer, istina jeste da da papir trpi sve, ali onda imaš uspomenu, još jednu uspomenu. Zamišljam da spaljujem sve napisano tebi. Možda će tako izgoriti i sve uspomene, zajedno sa mastilom. Mnogo emocija sadrže ta slova. Mnogo suza je padalo na tu parčad papira. Na nekima su čak i tragovi ostali. Mnogo bola je skriveno iza tih riječi. No, ko bi to primijetio? Ti? Nisi nikada prihvaćao to. To da svoje srce unosim u te riječi. Nisi shvatao da su te bilješke namijenjene tebi. Nisi mario za to. Tebi su te riječi bile samo razlog podsmjehivanja. A suštinu još nisi shvatio. To je sitnica, ali.. Ako se pisac koji je svoje redove poklanjao tebi, zaljubio u tebe ne baš savršenog, zauvijek ćeš živjeti, jer čak i kada napustiš ovaj svijet, ostati će ti stihovi i pisati će se novi. Ispravka, daleko si od savršenog, nego eto. Ja ću i dalje da pišem. Za sada tebi, mada nikada nećeš pročitati, riješio si tako. A tko zna, možda se ta prokleta navika nekada i promjeni pa najzad spalim sve upućeno tebi i tako i ti izgoriš, ali zauvijek.