Oprosti sto sam ti pokazao da “zauvjek” traje suvise kratko

Published on 21:47, 07/11,2018

Ta zena je bila pravi izazov za one koji nisu umjeli sa njom. Snazna poput najjace oluje, al opet bi u mojim rukama bila poput   djeteta. Uvijek sam cinio sve samo da se osjecala sigurnom. Kad bi se svijet okrenuo protiv nje znala je da kom mene uvijek ima svoju mirnu luku. Priznajem, ni jedna do sada mi nije pomutila um, i ucinila da gunim razum. Osim nje. Nje koja tako tvrdoglava, pomalo sarkasticna, nervozna, je ucinila da ovaj obican smrtnik osjeti kako je to biti besmrtan. Jedina znog koje sam izgubio razum. I dalje ga gubim, zbog njenih ludackih plavih ociju i zbog njenog luckastog smijeha koji pomjera sve granice ovog univerzuma. Moj cijeli svijet moze da stane u njoj, ustvari koga ja varam ona je moj cijeli svijet. Pa sta i da smo se nasli u pogresno vrijeme ako smo mi pravi. Ako smo ja i ti sve ono sto smo nekada jedva cekali? Mislim, ti to i jesi. A ja sve sto zelim je da gledam kako ti vjetar mrsi kosu. Kako se mrstis dok ti suncevi zraci plesu po licu. Da te nasmejem kad se naljutis na mene jer sam nesto namerno zaboravio samo da bih mogao da te razljutim poljupcima. Zelim da te zauvek drzim za ruku i da te vodim sigurno kroz ovaj nemilosrdni svet. Da ti brisem suze sa tog prelepog lica. Da budem tvoj razlog isto kao sto si ti moj. Da te volim. Da me volis.


Moje si nebo, moje sve, ko prvog dana volim te...

Published on 16:51, 07/02,2018

Nekako mi se čini da se prvim ljubavima već unapred zna kraj. Da su na neki način u ovom univerzumu zapisane kao propale, ali večne.  Ali dosta o mom filozofiranju nego da krenem iz početka.
Sve je počelo još dok smo bili deca.  U prvom razredu je sedeo je par klupa od mene, i nikada neću zaboraviti kada bi se okrenuo iz prve klupe i samo se osmehnuo. Vjerujte da bi mi taj osmeh i danas popravio dan.  Ubrzo mi je taj osmeh postao najbolji prijatelj. Unarednih par godina bili smo sve, od prijatelja, do ljubavnog para I danas ništa. Uvek je umeo da me iznenad I da sve ono što sam slušala o njemu da demantuje svojim gestovima. Bio je I ostao moje sve. Za njega sam uvek imala vremena čak I kada bi me pozvao u gluvo doba noći brat bi me pokrivao samo da bih vidjela na kratko.  Jednom prilikom nisam htjela da izadjem sa njim, jer žensko k’o žensko uvek drami I mudruje, zapretio je da će doći da me izvuče iz kuće pa makar me preko ramena nosio. Za našu vezu nije niko znao,osim mog brata koji je nešto naslućivao, aI’ nisam marila za to. Bitno mi je bilo sam da smo zajedno. Kao I svaki muškarac I on je imao dve strane, onu dobru I onu manje dobru.  Ali ja sam samo vidjela onu dobru, pa čak I kad je izlazio I sa drugim devojkama. Naš odnos je bio pomalo nedefinisan, al’ opet kažem nisam marila jer bi se posle svake devojke uvek vraćao meni. Tada mi je to izgledalo prihvatljivo. U srednjoj školi je već počeo da se menja. Kao da je postao imun na ljubav, a ja sam ga I dalje volela svim svojim bićem. I nikada nikome nisam umela da objasnim kako je to voleti nekoga ko zapravno nije u celosti vaš. Kako su godine prolazile moja ljubav prema njemu je bivala sve jača I jača I nikada nisam požela drugog momka da imam pored sebe. Samo su njegove ruke mogle da budu isprepletene sa mojima I samo su njegove usne mogle da ljube moje usne.  Kao što već rekoh sve se promenilo početkom srednje škole. On je našao devojku I ja sam počela da gubim veru u njegovu ljubav, premam meni. Međutim ponovo su počele da mi dolaze poruke od njega. U početku je bilo odgovoriću mu samo na jednu do momenta kada samo počeli ponovo da se viđamo. Ovoga puta baš niko nije znao za nas, niti smo davali povoda bilo kome da posumnja. I da jedan mali detaljčić što sam zaboravila da spomenem, on je celo to vreme I dalje imao devojku. Naša viđanja su I dalje bila konstantna, sve do početka fakulteta kada smo počeli da se viđamo  vikendom I to uglavnom kad smo bili bez obaveza. Počela sam da radim tokom prvog semestra I on bi dolazio da me iznenadi na mestu gde sam radila. Da kažem da je to bilo ono demantovanje o kojem sam pričala. Sve je proticalo u najboljem redu do momenta kada sam trebala da krenem za Ameriku. Naravno kao svaka zaljubljena devojka očekivala sam da će mi makar poslati poruku  za srećan put, ali to se nije desilo. Mislim da sam I ja par puta poželela da mu ispišem roman ne poruku ali sam shvatila da sam samo ja ta koja se trudi, I to previše. Amerika mi je dala vremena da razmislim o svemu, ali ne mogu da kažem da sam odustala od njega, samo sam možda prestala da se nadam da će ta poruka nekada stići. I danas kada gledam na sve to ne kajem se ni zbog čega. Dok je druge možda ljubav učinila slabijima mene je učinila jačom.  Još uvek ga nisam zaboravila, ali sam poželela da dam novoj ljubavi šansu. Nekome ko će znati da ceni mene I moje sve.


Valjda nikada ne zaboravljamo trenutke u kojima smo gubili razum..

Published on 09:04, 07/02,2018


''Hajde, imaš  pet minuta da se spremiš. Vodim te na jedno mjesto. I molim te bez pod pitanja jer ti neću reci gdje idemo'' Tako je i bilo . Iako je bilo jedan poslije ponoći izašla sam za manje od tri minuta. Naravno iznenadjenje ne može da prodje bez poveza preko očiju. Odvezao me je negdje. Cijeli put nije progovarao ni riječ a ja se nisam usudjivala da pitam bilo šta. Nakon bilion sati vožnje kako mi se učinilo stigli smo na misteriozno odredište. Polako mi je otvorio  vrata uzeo za ruku  i davao mi instrukcije kako bi došli do mjesta na koje je htjeo. ''Sad možeš da skineš povez.'' Laganim pokretom sam to i uradila. Muk. ''I? Svidja li ti se?'' ''Da. Predivno je.'' Na mjestu na kome sam stajala vidjeo se cijeli grad. ''Ali to nije sve. Dodji.'' Uzeo me za ruku i krenuo još malo naprijed. Tamo nas je sačekao noćni piknik. Bilo je savršeno, od svijeća koje su okruživale ćebence na kome su se nalazile moji omiljeni slatkiši i moje omiljeno piće. I naravno pogled na svjetla grada kojeg je obasjavalo zvezdano nebo. ''Samo da znaš da je ovo vrijedno izlaska u jedan sat poslije ponoći.'' ''Tako sam i mislio. Hajde dodji, sjedi.'' U jednom momentu smo legli i posmatrali zvijezde. Osjećala sam se sigurno pored njega. Kao da smo bili sami nas dvoje na cijelom svijetu. ''Sada možeš da zamisliš želju.'' Rekla sam mu to u momentu dok je prolazila zvijezda padalica. ''Nema više šta da poželim, sve što sam ikada htjeo je upravo pored mene. I ništa na ovom svijetu ne bi moglo da zamijeni ovaj trenutak sa tobom.'' Nasmijala sam se i pogledala ga. ''Što me tako gledaš kad je to tako. Ti si moja ljubav, moje sve. I ovo je ništa što ću još uraditi za tebe.'' Posmatrala sam ga još par momenata, htjela sam da zauvjek zapamtim ove trenutke njegovog ludila. ''Znaš, tebe niko nije više jedva čekao od mene.''