Moje si nebo, moje sve, ko prvog dana volim te...
Nekako
mi se čini da se prvim ljubavima već unapred zna kraj. Da su na neki način u
ovom univerzumu zapisane kao propale, ali večne. Ali dosta o mom filozofiranju nego da krenem
iz početka.
Sve je počelo još dok smo bili deca. U
prvom razredu je sedeo je par klupa od mene, i nikada neću zaboraviti kada bi
se okrenuo iz prve klupe i samo se osmehnuo. Vjerujte da bi mi taj osmeh i danas
popravio dan. Ubrzo mi je taj osmeh
postao najbolji prijatelj. Unarednih par godina bili smo sve, od prijatelja, do
ljubavnog para I danas ništa. Uvek je umeo da me iznenad I da sve ono što sam
slušala o njemu da demantuje svojim gestovima. Bio je I ostao moje sve. Za
njega sam uvek imala vremena čak I kada bi me pozvao u gluvo doba noći brat bi
me pokrivao samo da bih vidjela na kratko.
Jednom prilikom nisam htjela da izadjem sa njim, jer žensko k’o žensko
uvek drami I mudruje, zapretio je da će doći da me izvuče iz kuće pa makar me
preko ramena nosio. Za našu vezu nije niko znao,osim mog brata koji je nešto
naslućivao, aI’ nisam marila za to. Bitno mi je bilo sam da smo zajedno. Kao I svaki
muškarac I on je imao dve strane, onu dobru I onu manje dobru. Ali ja sam samo vidjela onu dobru, pa čak I kad
je izlazio I sa drugim devojkama. Naš odnos je bio pomalo nedefinisan, al’ opet
kažem nisam marila jer bi se posle svake devojke uvek vraćao meni. Tada mi
je to izgledalo prihvatljivo. U srednjoj školi je već počeo da se menja. Kao da
je postao imun na ljubav, a ja sam ga I dalje volela svim svojim bićem. I
nikada nikome nisam umela da objasnim kako je to voleti nekoga ko zapravno nije
u celosti vaš. Kako su godine prolazile moja ljubav prema njemu je bivala sve
jača I jača I nikada nisam požela drugog momka da imam pored sebe. Samo su njegove
ruke mogle da budu isprepletene sa mojima I samo su njegove usne mogle da ljube
moje usne. Kao što već rekoh sve se
promenilo početkom srednje škole. On je našao devojku I ja sam počela da gubim
veru u njegovu ljubav, premam meni. Međutim ponovo su počele da mi dolaze
poruke od njega. U početku je bilo odgovoriću mu samo na jednu do momenta kada
samo počeli ponovo da se viđamo. Ovoga puta baš niko nije znao za nas, niti smo
davali povoda bilo kome da posumnja. I da jedan mali detaljčić što sam
zaboravila da spomenem, on je celo to vreme I dalje imao devojku. Naša viđanja
su I dalje bila konstantna, sve do početka fakulteta kada smo počeli da se
viđamo vikendom I to uglavnom kad smo
bili bez obaveza. Počela sam da radim tokom prvog semestra I on bi dolazio da
me iznenadi na mestu gde sam radila. Da kažem da je to bilo ono demantovanje o
kojem sam pričala. Sve je proticalo u najboljem redu do momenta kada sam
trebala da krenem za Ameriku. Naravno kao svaka zaljubljena devojka očekivala
sam da će mi makar poslati poruku za
srećan put, ali to se nije desilo. Mislim da sam I ja par puta poželela da mu
ispišem roman ne poruku ali sam shvatila da sam samo ja ta koja se trudi, I to
previše. Amerika mi je dala vremena da razmislim o svemu, ali ne mogu da kažem da
sam odustala od njega, samo sam možda prestala da se nadam da će ta poruka
nekada stići. I danas kada gledam na sve to ne kajem se ni zbog čega. Dok je
druge možda ljubav učinila slabijima mene je učinila jačom. Još uvek ga nisam zaboravila, ali sam
poželela da dam novoj ljubavi šansu. Nekome ko će znati da ceni mene I moje
sve.