Plavi Safir blog

''Hajde, imaš  pet minuta da se spremiš. Vodim te na jedno mjesto. I molim te bez pod pitanja jer ti neću reci gdje idemo'' Tako je i bilo . Iako je bilo jedan poslije ponoći izašla sam za manje od tri minuta. Naravno iznenadjenje ne može da prodje bez poveza preko očiju. Odvezao me je negdje. Cijeli put nije progovarao ni riječ a ja se nisam usudjivala da pitam bilo šta. Nakon bilion sati vožnje kako mi se učinilo stigli smo na misteriozno odredište. Polako mi je otvorio  vrata uzeo za ruku  i davao mi instrukcije kako bi došli do mjesta na koje je htjeo. ''Sad možeš da skineš povez.'' Laganim pokretom sam to i uradila. Muk. ''I? Svidja li ti se?'' ''Da. Predivno je.'' Na mjestu na kome sam stajala vidjeo se cijeli grad. ''Ali to nije sve. Dodji.'' Uzeo me za ruku i krenuo još malo naprijed. Tamo nas je sačekao noćni piknik. Bilo je savršeno, od svijeća koje su okruživale ćebence na kome su se nalazile moji omiljeni slatkiši i moje omiljeno piće. I naravno pogled na svjetla grada kojeg je obasjavalo zvezdano nebo. ''Samo da znaš da je ovo vrijedno izlaska u jedan sat poslije ponoći.'' ''Tako sam i mislio. Hajde dodji, sjedi.'' U jednom momentu smo legli i posmatrali zvijezde. Osjećala sam se sigurno pored njega. Kao da smo bili sami nas dvoje na cijelom svijetu. ''Sada možeš da zamisliš želju.'' Rekla sam mu to u momentu dok je prolazila zvijezda padalica. ''Nema više šta da poželim, sve što sam ikada htjeo je upravo pored mene. I ništa na ovom svijetu ne bi moglo da zamijeni ovaj trenutak sa tobom.'' Nasmijala sam se i pogledala ga. ''Što me tako gledaš kad je to tako. Ti si moja ljubav, moje sve. I ovo je ništa što ću još uraditi za tebe.'' Posmatrala sam ga još par momenata, htjela sam da zauvjek zapamtim ove trenutke njegovog ludila. ''Znaš, tebe niko nije više jedva čekao od mene.''