Koliko mi ljubav znači, toliko je nemam.
''Što ti želim nek' mi bude. Što mi želiš nek' ti bude.''
On mi je donio više nemira nego bilo koje ljudsko biće na ovom svijetu. Ali svi ti nemiri su nebitni naspram onoga što moje srce osjeća prema njemu. Istina je da se nismo rastali kako doliči ljudim koji se vole, mi se zapravo nismo ni rastali, samo smo se razmakli. Zauvjek. Da li sam luda što vjerujem da je on najbolja osoba na ovo svijetu? Što i pored rana koje je pravio na moje oči i dalje ne dopuštam ikome da ga pljuje? Što ga branim iako je kriv za 99% mojih suza? Što ga volim kao nikoga na ovom svijetu? Ako sam luda, neka sam. To što nisam sa njim, ne znači da ću da idem protiv njega. Tada ne govorim o njemu, govorim o sebi. Ja sam ga izabralam, sa svim tim slomljenim djelovima o koje sam se hiljadu puta posjekla. Uzalud bježanje iz grada u grad, kada on živi u meni.
I stalno mi se vraća. Na neki njegov čudan način. Čudan kao poruka 'volim te' u dva poslije ponoći. Čuda se događaju. Snovi se ostvaruju, želje ispunjavaju. I ljudi u 'javi se kad stigneš' stane ogromna ljubav. Stane svo ono naše vrijeme. Stane sva ona ljubav, njegova i moja, koje smo se toliko bojali da nam je bilo bitnije da nas kilometri dijele nego da čuvamo jedno drugo. A ja sam teška, od onih sam osoba koje vam nikad neće reći sve svoje probleme. Koje će i posle petog “Šta nije u redu?” Reći “ništa” i samo se nasmejati, ja sam od onih kojima treba najupornija vrsta ljudi na svetu. A on to nije bio. Bio je sve samo ne uporan. I onda je samo nestao. Sa njim je nestao i dio mene, koji je sada kilometrima daleko.