Stvar trenutka
Što joj je na umu? O čemu razmišlja? Je*eno joj je dosta svega. Čak i previše razmišlja, ali koga briga? Probudi se svako jutro, u nadi da će nešto biti drugačije, da će netko nešto poduzeti, primijetiti. Da će netko pokazati da mu je stalo, ali ono stvarno, bez muljanja, bez laži. Da će netko doći do nje i reći “Biću tu bez obzira na sve.” To joj treba. Neko ko će krenuti za njom i na kraj svijeta. Možda traži previše, možda je previše bezobrazna, glupa, ravnodušna, drska. Ali to je ona. Nije savršena, niti pokušava biti. Treba nekoga kome može vjerovati. Koga može pozvati u ponoć i ko će je saslušati. Traži puno? A znate šta se desi uveče? Kada nema nikoga da je gleda. Kada je potpuno sama. Kada ju obuzmu emocije. Više ništa nije bitno. Sjeti se stvari koje je s*ebala u prošlosti. Počne žaliti za propuštenim prilikama. Hoće vratiti vrijeme unazad, makar na trenutak, da promijeni ono što nije moglo biti. I sama, ležeći u mraku, vraća film unazad. Sjeća se trenutaka, osoba, uspomena. Ne može da izdrži. Previše boli. Prekipi joj sve više, boli je neka stvar, samo se rasplače. Zar je tako teško osjećati se voljeno? Biti nekome nešto? Ma, ustvari, nikoga nije ni briga. Ljudi te ionako neće voljeti. No, netko joj je jednom rekao: “Oni koji vrijede, ostat će… Ostali će ionako otići.”