Čuvaj mi ga, ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Kažu da je ljubav nešto lijepo, uzvišeno, nešto što nas nosi kroz život, hrabri, daje nam snagu da budemo bolji. Kažu da je ljubav plemenit osjećaj. Da nas ona pokreće i motiviše i da je ona smisao života. Koliko ljubav može biti jaka, koliko ljubav jeste jaka, uvjerila sam se u bezbroj situacija u desetinama književnih djela koje sam pročitala. Jednom je on za mene rekao da sam postala pravi mali knjiški moljac i da ću se izgubiti u svim tim pričama, da ću izgubiti osjećaj za stvarnost. Rekla sam mu da me pusti, da ne razumije. Nisu to samo tamo neke priče, napisane jer je nekom bilo dosadno. To su priče sa poukom. Rekla sam mu da nas pronalazim u nekim od njih, a znaš njega. Nasmijao se na to i rekao da ne budem luda. Smijao se uvijek kada sam iz torbe vadila svesku u kojoj sam pisala sve citate koji su me podsjećali na njega i kad sam mu onako sva oduševljena čitala. Tada nisam znala da ću jednom u tu svesku prepisati i pjesmu Vesne Parun Ti koja imaš ruke nevinije od mojih. Đorđe Balašević je rekao da ljubav ne pobjeđuje uvijek, ali da je nepobjediva. A negdje sam jednom pričitala i da kad nekoga volimo, dajemu mu moć da nas uništi. Sve smo mi dok smo bile djevojčice, češljajući barbike, sanjale kako ćemo jednog dana živjeti svoje bajke. Sve smo mi vjerovale da prinčevi postoje. Vjerovale smo da ćemo jednom doživjeti ono svoje I živjeli su sretno do kraja života. Ali, kako vrijeme prolazi, sve iluzije se ruše. Ruše se dvorci, kočije se pretvaraju u prah, princeze bivaju povrijeđene, a prinčevi se pretvaraju u dječake koji lome srca. A ta rečenica kojom završava svaka bajka pretvara se u uspomenu do kraja života. Pitanja Šta bi bilo da je bilo? Je li zaista nisam bila dovoljno dobra? Je li ona bolja? Zašto? I tako, u nedogled. Sreća je relativan pojam. Nju pronalazimo u sitnicama. Pronalazimo je u šuštanju lišća pod nogama, jutarnjim kafama, kockicama čokolade, poučnim dugim razgovorima. I ono najvažnije, sreću pronalazimo u sreći onih koje najviše volimo. Danas, dok se šetam ulicama davno napuštenog grada, grada njegove i moje ljubavi, praštam ti sve. I suze i bol. Nisi ti kriva. Niko nije kriv. Ne želim te kleti i proklinjati. Jesi, s njim si sad. Imaš ono najvrednije što sam ja u životu imala. Najvoljenije. Imaš onu moju šaku osmijeha, one oči iz kojih je isijavala sva moja sreća, najjači zagrljaj u kom sam pronalazila utočište od svih problema. Dio mene je sada sa tobom. Onaj dio koji sam najviše voljela. A najgore je osjećati se zamijenjenom. Kada vidiš da je neko drugi sve ono što si bio ti. Ali, ne želim ti ja zlo. Nikada se ne bih smjela usuditi poželjeti njemu zlo. Ipak, nekada mi je bio važniji i od mene same. I da se opet rodim, ništa ne bih mijenjala. Ja znam da sam dala sve od sebe. Ne znam gdje sam pogriješila. Možda mu je previše ljubavi smetalo, ne znam.. Nikoga nisam voljela toliko. Vjerovatno nikoga i neću. Ali, nekada je najbolje pustiti. Ja sam pustila. Niko ne zna koliko je bilo teško reći mu da slobodno može otići, a znati da će to i uraditi. Teško je živjeti sa činjenicom da je toliko stvari otišlo u korpu sa nazivom nikada više. Znaš, ja sam cijeli svoj život isplanirala s njim. I onda, jedno jutro, probudila sam se i shvatila da on nije sretan koliko bi mogao biti. Vidjela sam da ga sputavam, i nadam se da nikad nećeš spoznati kakav je osjećaj biti pogrešan za nekoga ko je tebi pravi. Ljudi su mi rekli da nisam normalna, da se trebam boriti za ono šo volim. Ali, čemu? Da ja budem sretna, a on nesretan? Ne, ne mogu to dopustiti. Ne bih sebi mogla oprostiti to. Sad je red na tebe. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, čuvaj ga. Molim te. Budi uz njega kad mu to bude potrebno. I voli ga. Nemoj, molim te nemoj nikada da ga povrijediš. Imaj razumijevanja za neke njegove gluposti. I nemoj tražiti od njega da se promijeni. Takav je, kakav je. i takav, vjeruj mi, može da ti bude najbolji na svijetu. Ja se nadam da hoće. Možda zvuči neiskreno i čudno, ali vam želim sve najljepše.