Pričaj mi o njoj
''Dan kada je sve u meni stalo. Kada je moje srce prestalo da kuca zajedno sa njenim. Kada moje oci vise nisu vidjele iste boje. I znam da je ona sada na boljem mjestu. Da, kada pogledam u nebo, I kada vidim zvijezdu koja je najsjajnija, znam da je to ona. Čuva me. Od boli koju ljudi nude. I znam da ni jedne oči više neće biti kao njene. Uzalud mi svako traženje, svaka želja, kad znam da je neće vratiti. Kad znam da ne mogu da vratim vrijeme, I da je svako moje gledanje unaprijed isto kao gledanje u prazno. Hiljadu puta sam poželio da sve bude san. Da se samo probudim. Ali iz tog košmara niko nije uspio da me povrati. Ćutim o njoj. Znam da niko ne shvata. Niko ne shvata koliko samo boli. Kao da ti neko srce čupa na komade. Kako je to kad izgubiš nekoga koje bio tvoje sve. Neko sa kim su dva mjeseca izgledale kao godine, neko sa kim još nisam uspio da proživim ostatak svog života. I kada sretne nekog ko ima nešto njeno povučem se. Zašto? Jer je ona jedina ko može to da posjeduje i niko ne može da zauzme njeno mjesto u ovom mom napuklom srcu. Bila je neko ko me je razumio u potpunosti. Neko ko je prihvatio sve moje mane i pretavarao ih i vreline. Neko čiji osmjeh je uspijevao da popravi moje dane. Neko čije su riječi bile iskrene. Desi mi se ponekad kada prolazim našim ulicama da mi se učini njen smijeh. Iako znam da je to nemoguče ipak se okrenem. I ponvo razočaram. Znam da je nema. Nema njenih očiju. Nema njenog zagrljaja. Nema njenog osmijeha. Sve što mi je ostalo je sječanje. Sjećanje koje je svakim danom sve snežnije i snežnije. I borim se sa svojim demonima, sa svojim nemirima. I kad tad mi se napune oči suza, ali ih brzo ubijem jednim pokretom ruke. Jer ne želim da primijeti. Niko. To je slabost koju ne dam. Samo moja. Kao što je i ona bila. Bila. A sada je više nema. Neka mirno spava, jer je ja zauvjek čuvam. U srcu. U duši.''