Plavi Safir blog

Sreca. Jedino bih tako mogla opisati svaki trenutak pored njega. Priznajem, nasa ljubav je imala raznih trenutaka. Od momenta kada kada mi govori da me voli, ljubi me i grli najace na svijetu do momenta kada mi govori da odlazi. Od svega su mi na kraju ostale suze. Medjutim on bi se uvijek vracao meni. Svaki put sam ga prihvatila. Znam, svako bi rekao sa to nije dobro i da ce opet uraditi isto, i radio je. Ali mi to nije bilo bitno. Jer su mi bili bitniji trenutci koje mi je poklanjao kad je bio sa mnom. Pisma koja sam pisala njemu jos i dalje cuvam u prednjem dijelu novcanika ispod kreditne kartice. Ponekad se zapitam zasto ih uopste cuvam, ali se sjetim da je tu sadrzana moja najveca emocija i ta hartija je  tog 14. decembra upila vise suza nego sto je moj jastuk ikada. Naravno, sledeci dan je pokusao da mi objasni koliko sam mu zapravo bitna, ali nasprem mojih rijeci to je bilo smijesno. Progutala sam sve i nastavila sa njim. Nije ni svjestan bio koliko sam samo spremna na sve zbog njega. Imala sam ja modrica zbog njega, pravih modrica, izazvanih njegovom rukom. Ali to su bile sitnice. Izvinjavao se on zbog toga, ali sve se svodilo na 'proci ce' koje je uvijek moralo da uprska stvar. Sada skoro jedanaest mjeseci kasnije, dok gledam nasu zajednicku sliku, razmisljam da sam mozda trebala da imam odgovor na njegovo pitanje "Zasto me ti volis?". Jer moje "Zbog svega" nije izvadilo situaciju. Ni sada ne znam zbog cega ga volim, da li je to mladez ispod desnog oka, ili je mozda njegov osmijeh, ili je mozda njegov glas, ili mozda ga volim zbog njega samog. Nikada necu saznati jer mi on nije dopustio.