Vrati mi se
"Zar si mislila da cu odustati tako lako?" govorio je cvrsto drzeci me za ruku. "Vidis, te tvoje okice necu nikada moci da zaboravim. Gdje god da gledam, tu su. Pogledam u nebo, vidim tvoja dva plava oka" Nije me i dalje pustao. A htjela sam da odem, htjela sam da odem sto dalje od svega. Ali to mi nije bilo dopusteno. Cutala sam. Bilo mi je pametnije. Da sam rijec rekla tesko bih se izvukla. "Zasto samo cutis, zasto se izmices kad ti se priblizim?" "Jer ja rijecima ne mogu da ti kazem kako se osjecam." Trudila sam se da zadrzim suze ali nijesam uspjela. Previse ga ima u meni. Istog trenutka kada je krenula prva kap da klizi iz mojega oka trgnuo se i zagrlio me jako. Cula sam njegovo srce. Kucalo je brzo. Bojao se i on. Bojao se da ne izgubi jedinu osobu koja je spremna zrtvovati sve zbog njega, ali je morao da ide. Uzvratila sam mu zagrljaj. Obavila sam svoje ruke oko njega i slusala ga kako mi prica da ce uvijek biti tu i kako ce se vratiti po mene. Da me nikada nece ostaviti samu. Cuvace me gdje god ga zivot nosio. Uvijek ce naci nacina da mi se vrati. Nisam mogla vjerovati u to. Ne zato sto su to bile lazi vec zato sto se ne odlazi od onog kojeg volis. A izgleda da on mene nije volio dovoljno jako da ostane i da se bori. Ali eto. Ta stranica mojeg zivota ce biti prazna do nekog buduceg. A dok se on ne pojavi bojacu je bojama neba i mora. Samo da ne bude pusta.