Neke se želje prećute, kao i ljubavi..

Published on 01:47, 11/24,2016

Bio je i ostao želja. Voljela sam ga iako mu to nikad nisam rekla. Bili smo uvijek jedno za drugo. Tako blizu, a tako daleko. Milion puta nisam mogla da razumijem njegove postuke, ali sam uvijek puštala da bute takav kakav jeste. Bez pitanja i bez trunke sumnje. Ponekad arogantan, misteriozan, ali svoj. A bila sam spremna da dam sve na svijetu za taj jedan pogled ljubavi. Ne znam da li je sretan? Nadam se da je pronašao dušu koja može da ga razumije. Da čuje njegovu boli, čak i onda kada ćuti. Nadam se da je pronašao nekog ko će da ga voli onda kada tama proguta grad.  Možda, da sam mu tada rekla. Možda bi naš život sada izgledao drugačije. Možda. Ali, nisam. Ćutala sam. U tom trenutku ćutanje mi se činilo kao jedina ispravna opcija. A opet, s druge srane, ćutao je i on. Zar bi vrijedjelo iznevjeriti prijateljstvo, za nešto što možda ne bi bilo uzvraćeno? Za nešto što ne bi trajalo. Hehh, obećala sam sebi da neću plakati. Pa šta ako me kiša, sunce i sve danas podseća na njega. Na jedan grad, ulice, na dvije duše koje koračaju ulicama ostavljajući trag ljubavi za sobom. Pa šta ako me zore, i vjetar koji laganim pokretima pomjera zavjesu i pušta u sobu zrake sunca koji mi njezno dodiruj lice, podsjećaju na njega. Njega, bez kojeg ni te zore ne bi bile to što jesu. U svemu vidim lice čovjeka za kojeg ovo srce nije prestalo kucati. Da nije bilo njega, ja nikada ne bih mogla saznati kako život može da bude lijep,kako dodir može da bude niježan, a koliko samo poljubac može biti vrijedan. Al eto, obećala sam da neću plakati. Ni jednu suzu. Ipak sam kod njega ostavila svoje srce, a u toj maloj sobici jedan život. Bilo je noći kada sam htjela sve da mu kažem. Da otvorim dušu, pa kako god da se završi. Ali nisam. Znam da njemu nije stalo. Ima vremena, ali nema volje. Nije tu bilo sudbine koja bi umiješala svoje prste. Koja bi ga natjerala da poželi da ima drugu šansu sa mnom. Koja bi ga natjerala da u neko gluvo doba noći zakuca na moja vrata. I da mi pruži taj zagrljaj koji me je toliko puta utješio. Ipak, suludo od mene da na to mislim. Da tražim utjehu kod nekog ko je i razlog mojih suza. Lakše bi bilo da smo se barem malo mrzjeli.
U životu ipak moraš nekog i da sanjaš.


''Uz koga zamišljaš raj, sa njim prođi i kroz pakao!''

Published on 03:00, 11/21,2016

Predpostavljala sam da će tako da se završi. Previše je obećavalo da bi dugo trajalo. Mada, sada dok sjedim pored kamina, i ispijam zadnje gutljaje polu-hladnog čaja, shvatam da mi nedostaje. Nedostaje mi sve. Nedostaje mi njegov osmijeh. Njegove oči, oči kao njegove nisu umale dno. Mogla sam ih gledati danima, ali bi me njihova dubina privlačila jednako kao i prvog dana. Nedostaju mi njegove usne. Čak i njegov besmisleni humor, koji je kada god bi se našao u prostoriji sa mnogo ljudi, izgleda samo mene zasmejavao. Nedostaju mi one hladne januarske noći, koje sa njim nikad nisu bile toplije. Nedostaje mi on, onakav kakav je bio prije 712 dana. Kakav je bio prvi put kad mi je srce bilo slomljeno. Nedostaje mi njegova ljutnja, koja na sve liči samo ne na ljutnju. 
Imala sam i druge ljubavi, ali nijedna me nije dotakla kao ova. Kao da sam pola svog života izgubila
 na nekog koga ću uvek voleti, čak i kada njegovo mesto zauzme neko drugi. Kada moje suze budu brisale druge ruke i pružale mi utehu i ljubav, koju je on, mogao sam da da. Ali opet ostaje to prazno mesto pored mene, za njega, kao nada da će jednom shvatiti da mu samo ja, od svih ljudi na svetu želim dobro. I da će se jednom vratiti. 


Jos uvijek...

Published on 17:40, 11/09,2016

Rekla sam ti, umoriću se - sjeti se... Niko nije mili moj nezamjenljiv. Da li sa gorim, ili boljim nebitno je. Bitno je da ću ja biti centar njegovog svijeta, i on mog. Neće se plašiti što ga možda nijedna žena neće pogledati, sve dok ga ja budem gledala. Neće se plašiti da izgubi sve njih, samo da ja ostanem kraj njega. Neće uživati u tuđim porukama za laku noć i dobro jutro, već u mojim. I ničije neće biti bitno, osim moje. Neka je i loše, njemu će značiti jer je od mene.
Rekla sam ti, niko nije nezamjenljiv ! Ljudi se umore, prestanu da budu ljuti. Tačnije, prestanu da ti znače.