Neke se želje prećute, kao i ljubavi..

Published on 11/24,2016

Bio je i ostao želja. Voljela sam ga iako mu to nikad nisam rekla. Bili smo uvijek jedno za drugo. Tako blizu, a tako daleko. Milion puta nisam mogla da razumijem njegove postuke, ali sam uvijek puštala da bute takav kakav jeste. Bez pitanja i bez trunke sumnje. Ponekad arogantan, misteriozan, ali svoj. A bila sam spremna da dam sve na svijetu za taj jedan pogled ljubavi. Ne znam da li je sretan? Nadam se da je pronašao dušu koja može da ga razumije. Da čuje njegovu boli, čak i onda kada ćuti. Nadam se da je pronašao nekog ko će da ga voli onda kada tama proguta grad.  Možda, da sam mu tada rekla. Možda bi naš život sada izgledao drugačije. Možda. Ali, nisam. Ćutala sam. U tom trenutku ćutanje mi se činilo kao jedina ispravna opcija. A opet, s druge srane, ćutao je i on. Zar bi vrijedjelo iznevjeriti prijateljstvo, za nešto što možda ne bi bilo uzvraćeno? Za nešto što ne bi trajalo. Hehh, obećala sam sebi da neću plakati. Pa šta ako me kiša, sunce i sve danas podseća na njega. Na jedan grad, ulice, na dvije duše koje koračaju ulicama ostavljajući trag ljubavi za sobom. Pa šta ako me zore, i vjetar koji laganim pokretima pomjera zavjesu i pušta u sobu zrake sunca koji mi njezno dodiruj lice, podsjećaju na njega. Njega, bez kojeg ni te zore ne bi bile to što jesu. U svemu vidim lice čovjeka za kojeg ovo srce nije prestalo kucati. Da nije bilo njega, ja nikada ne bih mogla saznati kako život može da bude lijep,kako dodir može da bude niježan, a koliko samo poljubac može biti vrijedan. Al eto, obećala sam da neću plakati. Ni jednu suzu. Ipak sam kod njega ostavila svoje srce, a u toj maloj sobici jedan život. Bilo je noći kada sam htjela sve da mu kažem. Da otvorim dušu, pa kako god da se završi. Ali nisam. Znam da njemu nije stalo. Ima vremena, ali nema volje. Nije tu bilo sudbine koja bi umiješala svoje prste. Koja bi ga natjerala da poželi da ima drugu šansu sa mnom. Koja bi ga natjerala da u neko gluvo doba noći zakuca na moja vrata. I da mi pruži taj zagrljaj koji me je toliko puta utješio. Ipak, suludo od mene da na to mislim. Da tražim utjehu kod nekog ko je i razlog mojih suza. Lakše bi bilo da smo se barem malo mrzjeli.
U životu ipak moraš nekog i da sanjaš.


Trackback URL

http://www.blog.rs/trackback.php?id=287943

Leave a Reply

One Response to Neke se želje prećute, kao i ljubavi..