Mene ćeš uvjek da imaš
''Kad ti loše krenu stvari, ti pozovi broj je stari.''
Pogledaj, dijele nas kilometri, sve prećutane riječi i ponos. Poželim da te više ne volim, ali znam ja sebe, i mrtva bih ti ruke pružila. Stala bih pred cijeli svijet da te branim. Dešava mi se da dok sjedim u fotelji uspijem da osjetim miris tvog parfema. Onog parfema koji me je iritirao one noći kada je tvoja dukserica bila kod mene, i cijelu noć nisam mogla da spavam. Sada poželim da te zagrlim, i da te ne puštam. Jer sam sve upropastila upravo onda kad sam počela da osećam nešto prema tebi. I glupo mi je kada me pitaju šta se desilo između mene i tebe, zašto je sve prestalo, jer ni ja sama nisam sigurna. Ko bi rekao, da baš mi, koji smo pričali danju i noću, će biti ti koji se ne pozdravljaju kada se sretnu. A voljela bih da si mi tu, da ti ispričam kako sam provela dan, da ti kažem kako sam srećn ili tužna, da sam umorna, i da mi ti prepričaš svoj dan, koji bi bio uzbudljiviji od mog. Da ti kažem kako mi nedostaješ, a ti da mi kažeš da ćemo se brzo vidjeti. Da mi poželiš laku noć uz rijeći 'ljubim te i pokrivam' . Ali toga nema. Tebe nema. Ma biću ja dobro, samo dok isplačem Atlanski, Indijski i dva Tiha okeana. Biću dobro stvarno. Znam da ne pratiš više ni šta kačim, šta pišem, ni ništa, ali možda mi se ovaj put posreći pa onako slučajno ovo pročitaš. Fali mi da budeš tu, a tebe nema. Imam neki osećaj da više nikada nećeš ni biti. Nemaš pojma koliko mi trebaš. Da,postoje ljudi koji bi da me utješe, oraspolože, ali oni nisu ti i nikad niko neće biti ti. Znaš, ponekad mi dođe da ti se javim, ali da li si ti vrijedan toga? Da li je tebi jednako stalo kao i meni? Nedostaju li ti naši razgovori, naše tajne i svi oni trenuci kroz koje smo zajedno prolazili? Žališ li i ti što nas više nema? Falim li ti? Osjećam se praznije bez tebe, priznajem. Kad bi barem rekao nešto.. Zar je to toliko teško? Samo jedna riječ sve bi promijenila, ma na sve bih zaboravila. Sve bih ti oprostila. Ali taj tvoj prokleti ponos će nam ovaj put presuditi. Valjda tako mora biti. Sudbina je razdvojila naše puteve zauvijek. Ali želim da znaš, sjutra, za dvije nedelje, pet mjeseci deset godina na mene možeš da računaš. Mene ćeš uvjek da imaš.