Nije bitno da li ću se zaljubiti u đavola sve dok me voli kao što voli pakao.

Published on 14:14, 10/22,2018

Bio je mrak. Ne sjećam se tačno koliko je sati bilo ali znam da je bio mrak. Po ko zna koji put odvojila sam se od mase. Veliki broj ljudi u jednoj prostoriji me guši. Pronašla sam mjesto na kojem ću biti sama sa svojim mislima. Mislima koja se u nekim trenutcima bespotrebno gomilaju u mojoj glavi. Pokušavala sam da sredim te stare kutije pune sjećanja na ljude i stvari koje već odavno nisu dio mog života. Dal' mojom ili njihovom željom ne znam, ali nisu tu. 
''Zašto sjediš sama ovdje?'' klasifikaciju mojih misli prekinuo je dobro poznat glas. Glas koji zaustavlja svaku funkciju u mom mozgu i svaku operaciju u mom tijelu. Pogledala sam ga i istog momenta se osmjehnula. ''Ne znam'' rekla sam i nastavila. ''Ne mogu da budem tamo.'' Sjeo je pored mene i nastavio sa pitanjima. ''Zašto? Šta nije u redu?'' Odmahnula sam glavom i slegla ramenima. ''Samo da znaš da ja ne čitam misli.'' Nasmijala sam se tome jer se i on smijao dok je to govorio. ''Ma nije bitno.'' Izbjegavala sam da odgovorim ali on je bio uporan. ''Ako misliš da ću odosutati lako varaš se, a sada mi fino ispričaj.'' Pogledao me je blago se osmijehnuo a zatim me uhvatio za ruku. ''Dobro, ali nemoj da se smiješ zbog onoga što ću ti reći.'' ''Dobro neću.'' ''Ne znam da li si ikada imao osjećaj da ne pripadaš negdje? Ne u smislu da si višak, već da to nije mjesto gdje bi trebao biti.'' Klimnuo je glavom kao znak potvrde. ''Pa vidiš draga moja ti i ja smo slični.'' Pogledala sam ga zbunjeno. ''Kako?'' Nastavio je. ''Ni ja ne mogu da budem tamo dok je moja polovina negdje drugo.'' Nasmijala sam se toj njegovoj konstataciji. ''Mislim da nije fer, natjerala si me da obećam da se neću smijati tvojim riječima sa sada se ti smiješ mojim.'' '' Uh izvinite mladiću ako sam vam se malo podsmijavala, vjerujte bilo je od srca.'' Čak se i on nasmijao tome, a zatim mi je uhvatio drugu ruku i rekao. ''Imam jedan problem i ne znam kako da ga riješim.'' Hmm čudno pomislila sam, od kud sad to. ''Kakav problem? Hajde reci možda mogu da ti pomognem.'' ''Naravno da možeš. Pa problem je u suštini ljubavni.'' Iskerna da budem nisam pomislila da on može da ima takav problem. I to me je navelo da nesvjesno prevrnem očima. ''Pa dobro, u čemu je problem tačno? U tebi ili u njoj?'' Nasmijao se. ''U tebi!'' Inenadila sam se njegovim odgovorom i ubijeđena da sam pogrešmo čula ponovila sam. ''U njoj?'' Ali on je bio siguran. ''U tebi!'' Mahinalno sam trgnula svoje ruke iz njegovih i odmakla se. U istom trenutku se ustao i on i ponovo me uhvatio za ruku. Bio je odlučan u namjeri da me ne pusti da odem. Iako mi u tom trenutnu nije padalo na pamet da idem bilo gdje. Stajali smo tako desetak sekundi, plašila sam se da se okrenem prema njemu. Da ne bude neke zabune, nisam se ja plašila njega niti toga šta bi on mogao da uradi, već sam se plašila sebe. ''Nemoj da ideš molim te.'' Lagano je prišao, uzeo je moje ruke i stavio ih oko sebe, jednom svojom rukom me je privukao k sebi a drugom mi je privukao glavu na svoje grudi. Bila je tik uz njegovo srce, toliko blizu da sam mogla da čujem kako mu srce ubrzano kuca. To je bio momenat kada je cijeli svijet stao i nestao na tren, ostali smo samo mi. Zaleđeni u vremenu.  ''Nisam bio siguran kako ovo da ti kažem, ali ti si moja druga polovina. S tobom sve je bolje.'' Nisam htjela da prznam sebi da sam znala i da je on znao isto od prvog dana, od prvog pogleda, prvog osmjeha. ''Mislim da si i ti moja. I nešto mi govori da sam ja sasvim sigurno zaljubljena u tebe.'' Nasmijao se. ''Ne možeš da vjeruješ, ali sada si me učinila najsrećnijim čovjekom na svijetu.'' ''Zar je to moguće?'' pitala sam ga kroz smijeh. ''Itekako.'' Zastao je na sekundu a zatim je stavio svoje ruke na moje lice i pitao me ''Kada si tačno znala?'' Nisam dozvolila mislima da ispletu bespotrebnu mrežu svih predvidivih odgovora jer se nisu podudarale sa mojim srcem, a znala sam odavno. ''Znaš, imao si me od prvog susreta. Imao si me u tom prvom pogledu, sa tim smeđim očima. Sa tim besprekornim osmijehom. Sa tvojim velikim srce i širom otvorenim rukama.'' Jos jedan osmijeh. A onda, onda se njegovo lice pocinje približavati mom. Tada me je prvi put poljubio. ''Nisam znao da sreća može da bude ovako luda. Tišine sa tobom su bolje od tuđih najlepših reči.'' 
 Svu moju sreću mogu staviti u tom vremenu provedenom sa njim. Bez obzira kakav problem me čekao, koliko ljuta bila on bi uvijek umio izmamiti osmijeh na mome licu sa jednim ''Ratujemo li i dalje?'' I tada baš u tom trenutku, svi ratovi bi utihnuli i zavladao bi mir. 
 
 
 
https://www.youtube.com/watch?v=vFD2gu007dc