Znaš li da ti zvezde nikada neće odvući pažnju ako si zaljubljen u mesec.
‘A ti. Ti si ljubavi
moj jedan jedini mesec. ‘ govorio
mi je dok mu je glava bila u mome krilu. Prstima sam prolazila kroz njegovu
crnu kosu. Njegove reči su bile jako lepe I iskrene. U tom momentu sam želela da ga izgrlim I da ga
izljubim, ali nisam htela da ga remetim. Bio mi je savršen takav I u tom
trenutku. ‘Volim te budalice..’ nastavio
je. ‘znam da smo se danas posvađali I da smo rekli neke stvari koje nismo mislili ali to ne menja ono što
osećamo jedno prema drugom. ‘ ‘I ja tebe volim..’ prekinula sam ga ‘neizmerno,
ludo I neiscrpno.’ Okrenu je glavu prema meni. ‘Znam ljubavi, znam. Ali, to što
zatvaraš oči kad se srtvari zakomplikuju neće promeniti ništa. Ništa neće tek
tako nestati samo zato što ne možeš da
vidiš šta se dešava. ‘ Ustao se I zagrlio
me. Taj njegov zagrljaj ne bih menjala ni zašta na ovom svetu. I tišine sa njim bile su kao cvrkut ptica.
Možda deluje otrcano I glupo, ali on je u isto vreme bio I moj svetionik I moja
oluja. ‘ Upravu si. Za sve što kažeš. I da znaš da je tvoj zagljaj najbolji
antidepresiv..’ Nasmejao se moji rečima. ‘Ti mene baš lepo voliš. Ne znam kako
da ti opišem ono što vidim. Ti me voliš očima, rečima, svoim ludilima.’ ‘ Sve bih za tebe dala I učinila na ovom
svetu..’ ‘Nasmej mi se’ prekinuo me I zastao
očekujući moj osmeh. Nasmejala sam se. ‘Too!’
povikao je ‘Sad sam najsrecniji čovek na ovom belom svetu.’ Uozbiljila sam se I
namrštila. Od svega što je mogao da traži on je izabrao to. ‘Ma daj bre ne zezaj.’ ‘Šta
je sad budalice? Šta sam pogrešno rekao?’ ‘Ništa.’ ‘Onda, nemoj da sklanjaš taj
predivni osmeh sa lica. Dok mene ima nisi sama.’