Plavi Safir blog

I gusile su je. Te poslednje neizgovorene riječi koje su stajale u njenom grlu kao knedla. ''Volim te'' je počelo da navire iz njenih očiju a 'idi' iz usta. I krenuo je da ide, ali se u jednom momentu okrenuo i samo je zaglio. ''Ti bi mene pustila da odem?'' upitao je dok je sve jače i jače grlio. ''Uvijek bih te pustila da odeš.'' odgovorila je. I ponovo izgovorene riječi nisu bile ono što joj je bilo u mislilma ili u srcu. Poželjela je da zauvjek ostane, ali iz nekog razloga smatrala je da nema pravo na te želje. Osjećala je kao da pripadaju nekom drugom. Ona bi ustvari voljela da je on uvjek tu. I kad je ljuta. I kad mrzi cijeli svijet. I kada nije u pravu, kad je nepravedna. Samo je željela da on to zna, ali da ne mora da izgovori ni jednu jedinu riječ. Jer šta će joj neko ko je ne poznaje. Neko ko nije spreman da dešifruje njene misli ne treba da ih još više mrsi. Htjela je da on bude njena ljubav, ropstvo i sloboda. ''Znam ja odavno da se tvoje riječi ne slažu sa onim što ti je u srcu. Možda nisi primjetila ali naše oluje su utihnule onoga momenta kada sam priznao sebi da , a sada ću i tebi, da te neizmjerno volim.'' Znao je šta ona pokušava da uradi, jer uvjek kada  je bila zbunjena tjerala je sve od sebe. Nije željela da donese pogrešnu odluku pa je puštala ljude da odu. Ali on je to itekako znao. Znao je da njih dvoje igraju istu igru samo na različitim nivoima. Znao je da se bore sa istim paklom, samo su različiti djavoli. I što je najvažnije znao je da je makar na momenat poželjela da ostane. Zauvjek.