Mogli smo sve
Korača prema meni poput anđela, obučena u belo. U ruci drži buket ljiljana i belih ruža. Predivan prizor. A povod? Pa povoda nema, a ubrzo shavtam da nema ni nje. Pružam ruke prema njoj, ispred mene je, ali ne mogu da je dotaknem. Kao da mlataram rukama kroz vazduh. Šta se ovo događa?
Trgoh se iz sna. Okrećem se prema njenoj strani, tražim je. Uh dobro je, tu je. Mirno spava, pored mene. Nisam ni slutio da postoji toliki strah od gubitka te prelepe žene. Gledam njeno nežno lice, njene rupice u obrazima, neverovatna je. Očaravajuća je, čak i bez trunke šminke. Iskreno kad bolje razmislim ne volim kad se mnogo sređuje, kada uništava svoju prelepu kosu svom hemijom koja se nalazi na polici u našem kupatilu, ili kad presa kosu. Takve stvari ženi koja poseduje prirodnu lepotu ogromnih razmera nije potrebno. Heh, ali ni jedna žena to ne shvata. Nama nije potrebna sva ta kozmetika, sva ta 'fasada' na njihovim licima, nama su potrebne one, nežne i mile. Draže mi je da je gledam u mojoj majici ili košulji kako šeta kroz kuću nego u nekoj skupocenoj haljini. Njihova dobrota nas zapanjuje. A znam da ovaj moj anđeo poseduje baš tu dobrotu u enormnim količinama. Baš zbog toga je i volim. Mada i zbog toga što je moja, moj svet. Moja i ničija više.