Plavi Safir blog

Biram nju

Pojavila se gotovo niodkuda i to u u vrijeme kad je bila najpotrebnija. Kad malo bolje razmislim, ona je odvjek bila blizu, ne tako daleko od mene. A ja nisam ni slutio da uopšte postoji.
Nismo se čak ni dobro poznavali, a osećanja koja sam potiskivao ponovo su potekla ovim mojim isušenim djelovima. Iz dana u dan moja osjećanja prema njoj su bila sve jača i jača. Svaki njen pokret, svaka njena izgovorena riječ je bila poput udara munje. Iznenada. Stvari su se odvijale nevjerovatnom brzinom, tako da prosto nisam mogao da ispratim tok tih emocija koje su se tako savršeno ređale poput slojeva na čokoladnoj torti. Svaki sloj se savršeno uklapao i davao je pinkantan osjećaj svemu.
Zavoljeli smo se, tako brzo da nismo bili svjesni toga. Ono što me je najviše izluđivalo jeste odvratna praznina i nedostatak nečega prijeko potrebnog koju sam osjećao kada se nismo čuli. Ona i ja, bili smo kao jedna duša u sva tijela. Duša koja je u svakom trenutku zahtijevala da se spoji sa svojom drugom polovinom. Ubrzo smo shvatili da je ono što bi smo stvorili svakim našim susretom, pogledom i dodirom nevjerovatno jako. I da bi svako suprostavljanje istom izazvalo takvu havariju u univerzumu da bi se i zvijezde ugasile. Naši zajednički trenutci su uvijek bili praćeni smijehom, gotovo uvijek njenim. Imala je predivan osmijeh. Osmijeh na kojem bi joj i Boginje zavidjele. Svaki put kada bih joj dotakao ruku osjetio neštošto nijesam umjeo opisati riječima. Ne umijem ni sada. Ona je moja druga polovina. Svijet bez nje je prazno mjesto bez imalo boje. Potpuno nesavršen, besmislen i hladan.