Ponekad je onaj zbog koga bi primio metak, onaj koji drži pištolj
Published on 11/08,2015
Ja ne vjerujem više ljudima. I samu sebe ponekad ne shvatam. Zar baš nikome ne znači kada shvati da postojiš. Ljudi su uvijek tu kada je potrebno da njima pružiš ruku, a kada se sa dna uzdignu zaborave da ti si tu još uvijek, i to zbog njih. I kako vjerovati sebi kada nema nikoga da ti kaže da si ti vjera njegova. Da cijeni tvoje prisustvo i da mu znači tvoja hrabrost, što si tu. Koliko sam samo suza prosula, a niko ih nije vidio, i kada mi je najteže nikoga nema za mene. Koliko sam samo puta bila tužna, sa osmijehom na licu i da niko nije skinuo moju masku. I čemu sad to, čemu se to ja nadam uporno?! Znala sam odavno da nikome nije važno ono što ti imaš da ponudiš, uvijek im treba više. Uvijek žude ka većim. Uvijek gledaju da na neki način iskoriste ono što nudiš. Da iscrpe tvoje mogunosti. I onda kad ti je najpotrebnije nečije prisustvo, okreneš se i sam si. Niko nije tu, a vozovi prolaze... Niko više nema ni iskrenog osmijeha. Zašto onda i dalje ostajem?