Plavi Safir blog

Moja dnevna rutina upropaštena je kišom koja već danima pada. Osjeća se nostalgija u vazduhu. Kroz prazne sobe ove velike kuće odjekuju zvuci vjetra. Prozorima klize kapljice kiše, povremeno zadržavajući se na hladnom staklu u nadi da ću ih pustiti unutra. Zatim svojim dahom na staklu pravim maglu i jednom trenutku zatičem sebe kako ispisujem slova tvoga imena. Sve što dotaknem u tebe pretvorim. Kako bih ubila ovu monotoniju puštam muziku na telefonu. Ali svaka pjesma je u tonu ovog vremena. Onda ja izgubljena u sjećanju provociram suze, koje u inat meni kreću niz obraze. Sergej i Željko znaju da me ubiju s vremena na vrijeme. Moj (ne)mir prekida kucanje na vratima. Utišavajući muziku i bršući rukom suze uputila sam se ka vratima. Ne gledajući kroz špijunku mahinalno sam ih otvorila. Ugledavši njegovo lice nesvjesno sam ispustila telefon iz ruku. Osmijehnula sam se ne progovarajući ni rijeć. Spustio se da mi dohvati telefon ''Zar me nećeš pozvati da uđem?'' rekao je pružajući mi isti. Polako dolazeći sebi izgovaram ''O da, naravno. Uđi, uđi.'' Sprovela sam ga u dnevnu sobu i smjestila pored kamina. Privukla sam mu fotelju, sama, iako je insistirao da mi pomogne. ''Sjedi. Pristaviću čaj da se ugriješ. Mora da si se smrzao po ovom vremenu?'' Krenuo je da odgovori ''Mozda mal...'' ali sam ga prekinula. ''Brzo ću ja, ti ne mrdaj odatle.'' U kuhinji sam napunila šerpu vodom i stavila je na šporet. -Od kuda on ovdje, šta hoće od mene?-  su bila pitanja koja su mi prolazila kroz glavu. I u tom bunilu  opet su mi suze krenule. U iščekivanju vode i brisanju suza osjetila sam njegovoe ruke oko struka. Polako, ne okrećući se prema njemu sam ih sklonila od mene. ''Šta to radiš? Zar ti nisam rekla da ostaneš tamo? Idi.'' Odbijao je da posluša i samo me je okrenuo prema sebi. Njegovo lice se nalazilo samo par milimetara od mojeg. Pogledao me je u oči. ''U tvojim očima je oduvek svega bilo sem suza, odkud one sada?'' Okrenula sam se da završim sa čajem. ''Bilo ih je i prije. Samo što ti nisi bio tu da ih vidiš.'' ''Daj prestani. I sama znaš da u nijednoj nisam pronašao toplinu tih tvojih plavih očiju. I nijedne ruke me nisu nežno a istovremeni tako snažno grlile kao tvoje.'' Odbijajući da se suočim sa njegovim riječima uzela sam šolje i otišla u dnevnu sobu."Čekaj, zar ne želiš da me saslušaš?" Sjela sam u fotelju koja se nalazila naspram njegove. "Kad je trebalo da kažeš sve što imaš nisi, zašto bih sada?" Pogledao me je sa onim svojim očima, znate ono kad vas štene pogleda, tako. "Nema opravdanja za moje postupke. Sve sto sam radio bilo je nepromišljeno. Nisam ni sumnjao da cu te jednoga dana izgubiti na tako glup način. Ti si se samo isključila, kao da ti nikad nisam ni bio bitan." Njegove riječi me nisu dotakle, niti će me ikada dotaći nešto što dolazi od njega. Ili sam možda samo postala imuna na njegove riječi. Ali ne i na njegovo prisustvo. "Šta je bilo lutko, ostala si bez riječi?!" "Naravno da nisam, imam ih i više nego dovoljno, ali ne vrijedi da ih trošim na tebe." Vidjelo se po njegovom licu da mu je zasmetalo to što sam rekla. "Ali ako ti je bas stalo da cujes, evo reći ću ti. Onog dana kad si mi rekao da ne možeš više i da ti treba prostora moje sve je palo u vodu. Trudila sa  se i više nego dovoljno da bih zaslužila takav kraj. Ali eto, ne znam šta drugo da ti kažem. Da ti pričam o mojim osjećanjima je uzaludno, jer ti nemaš srca da bi ti shvatio."

"Čekaj, pa ti misliš da mi nije stalo. Ja sam otišao jer sam mislio da te povređujem. Tačnije znao sam da te povređujem, svaki put kad ti se nisam javio ti si brinula. Svaki put kad si očekivala neku lijepu riječ od mene nisi je dobila." Prekinula sam ga i nastavila "Svaki put kad sam htjela da samo sjedimo na klupi pored mora ti si uvijek imao obaveza. Svaki put kad sam htjela da samo ležimo na krevetu i da pričamo o stvarima koje su nam se dogodile preko dana ti si morao da gledaš utakmicu. Dovoljno ili da nastavim?!?" Gledao me je zbunjeno ali je znao da sam u pravu. Bilo mu je krivo zbog svega što je propustio. Ustao se, uzeo ćebe koje sam bila namjenila njemu, pomjerio je fotelju, raširio je ćebe na tepih pored kamina, nabacao jastuke sa sofe i legao. "Hajde dodji." pružio mi je ruku koju sam rado prihvatila. Povukao me je i našla sam se tačno u njegovom zagrljaju. "Šta ovo izvodiš?" "Lezi i gledaj u plafon." "Ovo je suludo." "Nije, gledaj i zamišljaj zvijezde. I daj mi tvoj telefon." Dala sam mu ga sa čuđenjem. Pustio je moju omiljenu pjesmu. Zagrlio me i poljubio u glavu. "Znam da ovo ne nadoknađuje izgubljeno vrijeme to je sada jedino sto mogu u ovom trenutku da uradim za tebe." "Sasvim je dovoljno. Za pocetak. Ili nastavak."