Vrati se dole
Ne plači. Ne dozvoli da te takvog vidi. Njena krila te čuvaju, sada i zauvek. Nisi nigde pogrešio. I nisi ni za šta kriv. Ma koliko god ti krivicu svaljivao na sebe. Nemoj da mrziš sebe, niti druge ljude. Sada bi samo želeo da se probudiš iz ove noćne more. Ona će živeti u tebi iako je više ne vidiš. Znam da ti nedostaje, i da bi voleo da ne moraš da čekaš red.
Prezivećeš, prebolećeš. Mozda ne danas. Mozda ne ni sutra. Mozda ne ni za dve nedelje, mesec dana. Ali jednog dana, u nekom sasvim glupom trenutku, izmedju smeha, stvaranja, plakanja, prelaska ulice, bol će prestati. I nećeš moći da je vratiš sećanjima. A znam da se bojiš da je ne zaboraviš. Nećeš. Bićeš dobro. Bolje nego što si ikada bio i bice ti jasno zašto je tako moralo da se desi. Daj sebi vremena.
I znam da ako nekada budeš čitao ovo, a mislim da nećeš, pomislićeš kako se usuđujem da ovako nešto govorim. Neke reči ostanu skrivene, neke poruke svi pročitaju osim onih kojima su namenjenje. Ali evo, usuđujem se, jer me boli tvoja bol. Boli me sama pomisao da kriviš sebe a nisi kriv. I još uvek važi sve što sam ti ikada rekla. Važiće i sutra i za trideset godina. Mene ćeš uvek da imaš. Znaš sve!!