I’d like to tell you how much I care, but you’re not here and I’m not there.
Published on 06/14,2016
Bilo je jako glupo od mene što sam je to veče pustio da ode u suzama i pretvarao se kao da ne primjećujem ništa. Ona je cijelu noć plakala dok sam se ja provodio u nekom kazinu. Zatim sam se sutradan ponašao kao da je njena krivica što me toliko voli. Evo, i sada ubeđujem sebe da je ona kriva. Da je kriva što nas sada dele kilometri. A dobro znam da sam ja kriv. I da je samo okretanje njenog broja ono što me deli od njenog osmeha. Ne bojim se njenog odbijanja, jer znam da smo mene čeka. Čeka da ponovo prođem svojim rukama kroz njenu kosu. Da je zagrlim ovim rukama koje već mesecima čeznu za njenim toplim telom. Nju volim očima, srcem, pogledom, dušom. Ona bi mi oprostila i ono zbog čega mrzim samog sebe. I sada želim da je vratim. Jako sebično od mene kad sam je pustio da ode. Ne dam ja nikom njeno mesto. Može posle nje i dvesta da ih dođe, ali nijedna neće imati mene. Imaće samo telo čoveka čija duša traga za samo jednom ženom. Ženom čije oči imaju boju nemirnog mora. Ženu sa kojom svako ćutanje ima smisla. Želim da isprepletem prste sa njenima. Da joj se lagano prikradem sa leđa, I uz osmeh da upijam miris njenog parfena. Da je grlim. Dugo. Predugo. I da joj tim zagrljajem ispričam koliko mi je samo prokleto nedostajala.