Ti si moje najiskrenije 'volim te'
Nasa ljubav je znala i za bolje dane. Nekako njen osmijeh je davao smisao svemu. Bila je jaka. Cak i kada joj se svijet rusio, ona bi se smijala. Zavidio sam joj na tome. Sjecam se jednom kada sam je zagrlio, osijetio sam njen strah. Ludica, kako samo smijala. Davala je sve od sebe da prikrije bol koju je osjecala zbog mene. Povredjivao sam je svojim postupcima koji su ukljucivali sve, osim nje same. Kasno sam shvatio da su njene oci sjale samo zbog mene. Cinila je sve kako bu ukrala malo mog vremena. Cak mi je i pisala pisma, koja su u tom trenutku izgledala tako smijesno, a sada, ne prodje dan kako ih ne procitam. Iznova, iznova i iznova. Zamislite da imate pored sebe osobu kojoj ste najbitniji u zivotu, i dala bi sve samo da nikada ne ugleda tugu na vasem licu. Heh, bas sam ja takvu osobu izgubio. Zbog cega? Bio sam glup. Mislio sam da cu je zadrzati ako uzimam sve, a ne dajem nista. I mozda bi ona nastavila da se bori, da jednog dana nije otisla. Da, otisla. Znate, moje srce je stalo onoga trenutka kada sam se probudio i shvatio da je lijeva strana mog kreveta prazna. Znao sam da me sada stiglo sve. Sve njene suze probadale su moje srce, sva njena tuga gusila me je. Stigla me je kazna. A bila je moje najiskrenije 'volim te''.