Ne trazim te više. Nemam volje. Ali to ne znači da mi nije stalo, da si me prošao.
Published on 10/30,2015
Ne sjećam se više kako je to voljeti te. Vidjeti u tebi samo najbolje. Dječaka koji me nasmijavao i kad sam bila najtužnija. Dječaka u čiji osmijeh i duboke tamne oči sam se zaljubila. Ludo i samo onako kako se jednom u životu voli. Okrenem se prema njemu, a on me već gleda sa već spremnom šalom za koju je siguran da ću se smijati, pa makar nateklih i umornih očiju od neprospavane noći tuge, zato što sam znala da taj osmijeh i te oči neće biti nikada moje, koliko god se trudila. I uvijek tako. U pozadini čujem, još uvijek, meni onaj najprepoznatljiviji glas na svijetu kako izvaljuje neku šalu na koju bi se i najtužniji nasmijao. I onako sav sretan, pogleda me upitno, podigne one obrve i izvije usne u osmijeh i čeka da mu se nasmijem, što sam uradila svaki put. He Bože, toliko ga ne poznajem,a toliko imam osjećaj da mi je najbliža osoba na svijetu. Onaj koga znam, onaj koga želim više od svega na svijetu, onaj koga volim više od mene same. A nikad nije znao. Ali ako bi pogledi govorili, i najveća budala je mogla zaključiti da bih dala život za njega, bez obzira na sve suze isplakane radi mene same, jer proklinjala sam sebe i sad se proklinjem što ga volim i što u svakom sljedećem tražim njega i što me niko ne može iskreno nasmijati osim njega. Naučio me da ne cijenim nikog ko me ne može nasmijati, znajući da samo on to može, osudio me na godine površnih krađa tuđih muških srca, a on je uzeo moje,onog trena kada me pogledao i nasmijao se.