Ljubi me,sad il' nikada...
Prelazio mi je nezno prstima po licu. Zatvorila sam oci, a on polako spustajuci svoju glavu prema mojoj, poljubi me u oba kapka. To je probudilo osmeh na mojim usnama, koji je zbog njega utonuo u duboki san. "Smejes se." Naravno da se smejem, pomislila sam. Kako se ne bih smejala kad je on moja radost. "Da." "Hajde poljubi me!" Rekao je hvatajuci me za ruku i privlaceci me k sebi. "Necu!" Suprostavih mu se, a to i nije bas nesto narocito voleo. "Hoces!!" "Ne, necu." Nisam ni uspjela da izgovorim do kraja on je stavio svoje ruke na moje lice, privukao moju glavu prema svojoj, i poljubio me. Odgurnula sam ga, okrenula mu ledja i usnama napravila smijesak. "Zasto si to uradio?" Pitala sam ga i dalje stIjeci u istom polozaju sa istim onim smijeskom. "Hmm, reci da ti se nije dopalo?" Cutala sam. "Sta je lutko, nemas reci a-a?" "I nemam, za tvoje ponasanje nemam reci." "Moje ponasanje je sasvim prikladno mojim zeljama." Nasmijala sam se glasno. "Moram da idem," rekla sam "ali pre toga moram da uradim ovo." Prisla sam mu i poljubila ga u obraz. Znala sam da ce ga to izludeti ali sam ipak u radila. Krenula sam da idem, i kad sam vec bila dvadesetak metara od njega, krenuo je brzim hodom prema meni. "Sacekaj, zaboravio sam ovo da ti kazem." Zastala sam u nadi da ce imati nesto pametno da kaze. Ali ne on je opet uradio istu stvar, poljubio me. "Sad mozes da ides."