Uvenula ruža

Published on 06/02,2015

On je za mene od prvog dana bio nedodirljiv. Uvijek je bio kao neko dijete željno igre, a i ja sam bila. Mada ja sam se uvijek nalazila na granici, znate iza one žute linije. Uvijek je postojalo nešto da me odbije, nešto što bi rekao ili pak uradio. Ponekad je znao stati ipred mene i samo posmatrati. Njegove oči su bile tako čiste i nevine, imao je jedva primjetan mladež na donjem kapku lijevog oka. Sitnica koja i nije tako bitna, a ipak vam okupira pažnju. To su one male stvari zbog kojih ćete pamtiti određenu osobu. Njega neću pamtiti po tome, pamtiću ga po osmijehu. Priznajem, vremenom mi je prirastao srcu ali ne dovoljno čvrsto da tu i ostane. On je poput one najljepše ruže u bašti. Onu koju čuvate od kada je samo mali pupoljak. Pa je zalivate svakoga dana kako bi izrasla u najdivniju i najprivlačniju ružu koja če vas svojim mirisom mamiti. I vi ćete joj prići, pomirisati i ako vam se svidi njen miris, a hoće, ubraćete je. Zatim ćete je staviti na posebno mjesto. Vjerovatno u neku lijepu vaznu kako bi se još više isticala. Sve će to biti uzalud jer će na kraju ona uvenuti, a vi ćete potražiti drugu. Neku još ljepšu od te predhodne. Naćićete je. I tako u krug.  Isti slučaj je i sa njim. Uvenuo je. Izgubilo se ono što postojalo. Rijetko ga se sjetim, rijetko ga i pominjem. Možda je tako i najbolje. Pronaći ću novu ružu, ali neću je brati. Diviću joj se iz daleka. Onako kako se malo dijete divi novoj igrački. A uvenuće kad se ugasi moja ljubav, do tada će se hraniti istom. To može potrajati vječno, sve zavisi do sledeće osobe i do toga koliko je spremna održavati tu ljubav. 


Trackback URL

http://www.blog.rs/trackback.php?id=253534

Leave a Reply

Dodaj komentar





Zapamti me

One Response to Uvenula ruža