Imao je te oci, te oci u kojima se jednostavno izgubis, vrijeme kao da staje, a ipak najbrze leti.

Published on 04/24,2020

Te noci nije mogla da spava. Prisecala se svega sto se dogodilo u toku dana. Nije mogla da vjeruje da joj on sada pripada. Da je njen. Uz te slike ljubavi je zaspala sa osmehom na licu.
On je bio toliko uzbudjen da nije ni pokusao da zaspe. Razmisljao je sta bi mogao sledece da uradi za nju. Zeleo je da to bude jednostavno, ali opet da je obori s nogu. Vjerovao je da djevojku treba svakog dana navoditi da se zaljubi, u njega, iznova I iznova. 
Sledeceg jutra je sacekala poruka na telefonu. "Dobro jutro princezo. Nadam se da si lijepo spavala jer ja nisam oka sklopio. Znam, znam, da ces me kritikovati, ali prije toga zelim da ti kazem da si danas moja. Vodim te na jedno, meni posebno mjesto. Jedino sto cu ti reci je da u 12 dolazim po tebe."

Docekala ga je sa osmijehom na licu a on nju sa poljupcem. Nije mogla ni da nasluti sta joj je pripremio. Voznja do misteriozne destinacije je bila i vise nego zanimljiva. U pocetku su malo razgovarali, uglavnom je pokusala da izvuce iz njega gdje idu. Kasnije su pjevali iz sveg glasa njihove omiljene pjesme.
Sat vremena voznje i stigli su  na zeljeno odrediste. "Stigli smo, ali sada moram da se pobrinem da ne vidis gdje idemo." Rekao je vadeci povez sa zadnjeg sjedista. "Vjerujes li mi?" Upitao je dok je vezivao povez. "Vjerujem." Osmjehnula se.
Ono sto su njegove oci vidjele bila mala kicica pored jezera. Usmjeravao je rijecima, a laganim korakom je doveo ispred vrata. Njezno joj je skinuo povez. "Jesi li spemna?" "Jesam." Otvorio je vrata. "Ovo nije moguce." Njene oci su upijale prizor koji se nalazio ispred nje. Sve je izgledalo kao na filmovima. Na samom ulazu su se nalazile latice od ruza, crvene kao krv. Sve je bilo ukraseno malim lampicama, poput onih slika sto je vidjala na pintrestu. Na stolu se nalazio veliki buket, ruza, nje ih omiljenih. Oci su joj se napunile suza. Radosnica. Drugacije nije znala da pokaze srecu. 
"Da li ti se dopada?"
"Ne mozes ni da zamislis koliko. Hvala ti na ovome." Zaglio je. "Dosta je bilo cmizdrenja." Nasmijao se. "Vrijeme je da nam spremim rucak." Poljubio je u celo, uhvatio za ruku i poveo u kuhinju. "Nisam znala da umijes da kuvas." Izgovorila je kroz smijeh. "Nisam ni ja. Ali ovo jedino znam da spremim." "Jedva cekam." "Budi strpljiva."
Pazljivo ga je posmatrala dok je spremao hranu. Svidjelo joj se sa koliko ljubavi spaja sve sastojke. Kad je sve priveo kraju, sipao im je po casu vina.  "Mmm, ovo je bas ukusno." Rekla je nakon prvog zalogaja. "Stvarno ti se svidja ili to kazes samo da bi mi udovoljila?" Nasalio se. "Upravu si, ne svidja mi se." "Molim?" "Odusavljena sam, zapravo." "Uf," presao je rukom preko cela "na trenutak sam se uplasio." "Hoces li mi reci sta je ovo?" Pitala je kroz osmijeh. "Ovo je moje omiljeno jelo, Alfredo pasta sa piletimo." "Predivno je."


Sledeca stvar koju je odlucio da uradi jeste da je odvete u malu setnju. Noge su ih same povele do jezera. Ovo mjesto je za njega imalo poseban znacaj. Ne u smislu nekih posebnih uspomena , vec mira. Kad je malo bolje razmislio, shvatio je da zapravo nikad nikog nije doveo ovamo. Ovdje je pronalazio bijeg od stvarnosti. A sada je ta stvarnost bila ona. Prisli su drvenom molu koji se nalazio odmah naspram njih. "Kakav ti je bio dan?" Pitala je. "Stvarno zelis da znas?" "Da." "Dok nismo dosli ovamo, nikakav. Ovih dana me smi nerviraju." "Pa i ja, je li?" "Ne, ti me jedina smirujes." Zagrlio je jako, ali gledao je da bide malo njezniji nego prosli put. Njihov odraz se mogao vidjeti u vodi dok su stajali na kraju mola. Zatim je sjeo na sam rub, taman toliko da njegove noge mogu dotaci vodu vrhovima prstiju. Isto je uradila i ona. 
"Hvala Bogu pa ne mozes da cujes kako mi srce kuca." Dotirnuo je njenu ruku. "Zasto pobogu?" Naslonila je glavu na njegovo rame. "Jer kada si mi blizu kuca toliko jako da pomislim da ce mi iskociti iz grudi." Pocela je da se smije. "Sta je smijesno? Je li moguce da ubijas romantiku?" Rekao je ozbiljnim tonom ali kroz osmijeh. "Izvini, nije mi to bila namjera." Odgovorila je i dalje smijuci se. On je osluskivao eho njenog smijeha kako se se probija kroz drvece. Njen smijeh je bilo jedino sto ce culo i to mu je prijalo. Uvijek cu te zasmijavati, pomislio je. "Prelijepa si kad se tako slatko smijes." Obrazi su joj se zacrvenjeli. "Naravno kad si ti razlog mog osmijeha."

Vrijeme je tako brzo proletjelo da je bila noc kad su odlucili da se vrate u kucu. Iako je bio pomalo umoran, nije zelio da gubi vrijeme spavanjem. Zelio je da sto duze bude budan. Jer sto je duze budan, vise ce moci da je gleda.


Trackback URL

http://www.blog.rs/trackback.php?id=377798

Leave a Reply

One Response to Imao je te oci, te oci u kojima se jednostavno izgubis, vrijeme kao da staje, a ipak najbrze leti.