Ljudi gube kad nemaju vremena
'Izvini' rekao je gledajuci me direktno u oci. 'Nije ni vazno.' a bilo je, bar za mene, itekako vazno. Ali on to nikada nece moci da shvati. Nece moci da razumije kolicinu razocarenja koju dobijam od njega. Uvijek cu biti naivna i uvijek cu mu slijepo vjerovati, iako znam je laz jedino sto moze da mi pruzi. Cvrsto ga drzim da ne padne u mojim ocima, ali on uporno pokusava da prekine taj kanap. I uspjece na kraju. Jer nema vremena da mi pomogne da taj kanap bude cvrsci. I ljuta sam. Bijesna sam. Ne na njega. Vec na sebe. I stala bih pred njim i plakala, samo da vidi koliko me boli. I on bi mi jos jednom dokazao da jednostavno nema vremena. I rekao bi mi da dramim. Da obrisem suze jer su one za njega slabost. A ja, ja trcim za sobom i skupljam svoje djelice koje njegova ruka lomi. Boli. Jako. Al dobro. Dok jos uvijek uspijevam te djelice ponovo vratiti na svoje mjesto ostacu. A kad vise ne budem mogla znace da me je izgubio.