Plavi Safir blog

Sve bih dao da te vratim

Od prvog trena sam znao da mi je na neki nacin sudjena. Iako nikada nije bila moja, pripadala je meni vise nego sto ce pripadati ikome drugo. Volio sam je, volim je i dalje. Izmedju mene i nje je postojala neka sila privlacnosti i ludila. Bila je osoba kojoj bih se uvijek obradovao kada bi je ugledao, mamila mi je osmijehe. Znala je za svaku zenu koja je prosla kroz moj zivot. Sve je znala, vise nego ijedna prije nje. Pricao sam joj o promasajima koje sam imao, o glupostima i greskama koje sam cinio. Bilo je tu uzasnih prica, ali je ona uvjek ostajala. Sjecam se kada sam je poslije tri mjeseca ugledao, dok mi je prilazila razvlacila je svoje usne od radosti. Ali iskren da budem tada sam prvi put shvatio da je njen osmijeh snazniji od mog i da sebi nikada necu moci da oprostim ako ikada povrijedim ovu zenu. Poznavala me je itekako dobro, znala je da moje burne dane popravi toplim rijecima i podrskom koja mi je znacila vise nego bilo sta na ovom svijetu. Znao sam se prema njoj ponasati kao prema svakoj drugoj, a nije bila kao svaka. Razumjela je svako moje stanje, i nikada me nije osudjivala. Da sam joj sam jednom rekao koliko je zaista volim i kako su mi bez nje dani prazni. Bez slike i boja. Da sam joj samo rekao da bih sa njom proveo ostatak zivota jer je ona bila smisao mog postojanja.  Bila mi je najveca podrska u zivotu. Bila mi je duga poslije kise. Bila mi je svako sjecanje u kisnom danu.  Bila mi je svaki osmijeh. Bila je moj zivot. Bila mi je sve na ovom svijetu. Bila je, sad je nekom drugom.