Sreca. Radost. Osmijeh.
18. Oktobar.
Jutro je pocelo sa nekom dozom radosti. I ako sam usla u trecu deceniju zivota imam osjecaj da je danas pocetak ostatka mog zivota. Okruzena sam samo ljudima koje istinski volim i postujem. I zahvalna sam na tome. One nebitne ostavljam u 19oj godini a ovu 20u zapocinjem osmijehom. Dobro priznajem da je jedina stvar koja mi ide na zivce ptica koja uporno pokusava da udje kroz grile od prozora. Hvala nebu koje nije zaplakalo danas, jer je vec tri dana neprestano plakalo. Ostavljam suze za neki drugi mjesec. Volim ja kisu, zaboga rodjena sam u oktobru, ali danas mi nije porebna. Potreban mi je ON, i par vijernih prijatelja koji bi upotpunili plavetnilo u mojim ocima. Sta cu zazeljeti? Pa nista. Mislim da nije potrebno. Imam sve sto mi treba. Imam Sunce, nebo i plavo more Bokokotorskog zaliva. Imam prijatelje za koje sam spremna i zivot da dam, porodicu koja me podrzava u svemu i taman toliko srece da znam da nije uzaludno mastati. I ovaj 18. Oktobar je zapozeo bas onako kako sam htjela. Hvala mu na tome.