Plavi Safir blog

Naidjete tako na nekoga koga ne mozete da izbacite iz glave. Sta god on uradio lose nikada nece biti bitno, jer se sa jednom dobrom stvari iskupio za cijeli zivot. I to je ono sto je bitno. Posle toliko vremena jos ni jedna suza nije potekla zbog njega. Lazem, jeste. Onog dana kad je bio u bolnici. Naravno da mu to nikada necu reci, jer to ne mora da zna. Ponekad pomislim da je za njega zivot samo igra i da mu nista u zivotu nije bitno. Ali onda se sjetim da i ja isti radim. Krijem se od svih i svakoga. Moja osjecanja su samo moja, i niko za njih ne treba da zna. Isto tako i on krije, ali ja znam sve. Kako? Osjeti se. Ne znam kako, ali ja ispod tog titanijumskog oklopa grubosti i strogoce osjetim da jos uvjek ima ljubavi i da se osjecanja skrivaju duboko u tami njegove duse. A njegovo srce cuva otkucaje za bolje dane. A kad ga pogledate direktno u oci osjetite strah. Strah da vas ne izgubi, previse ponosa da bi vas zadrzao. I tada shvatite da ste vi zapravo taj koji je tu da se bori za opstanak. Mozda ce vas zaboljeti a mozda i nece. Sve zavisi do kolicine ljubavi koju ste rezervisali izricito za njega. A ja, ja sam prazna. Kazem mu da ga volim, i znam da bi trebalo da ga voli, jer me jedini razumije, i zna kroz sta sam prosla u proskosti, i sto je najvaznije bio je tu da me zagrli kada mi je sreca rekla NE. Ali ja sam se potrosila. I ne nije u pitanju samo ljubav vec sva osjecanja. Iako znam koje se mali stvare broje ne osjecam njigov znacaj. Naravno znam da su osjecanja tu negdje u mracnim uglovima mojega srca, bjeze na svaki privid svjetlosti, ali su tu. I cuvacu ih, za sebe, za poruke, za ove tekstove, za njega.