Kad bi znala... Kad bi znao...
~On~
Hteo sam da ti napišem par redova, ali ruke nikako da se pomere. Znam da se neke ljubavi nikada neće ponoviti. Ali ja sam i dalje vezan za onu mrvu nade koja mi ne daje da prestanem da se borim. Za tebe. Za nas.
Ti si bila ta koja se brinula za nas. Kad me nije bilo, ti si čekala. I neće više biti sve u redu. Nema tebe. Nema te da mi kažeš da sam kreten kada preteram. Nema te da mi svako jutro ozariš osmijehom. Ne slutiš koliko mi samo fališ. Gdje si sada da mi pošalješ poruku sa pitanjem ''Kako si?'' i to ne radi reda već zato što te je to svarno zanimalo. Nisam smeo da dopustim da odeš. Pogrešio sam i sada se kajem. Kada bih samo mogao da ispravim ove greške, kada bi mi samo pružila još jednu priliku. Da ti pokažem da mi je stalo, da mi je žao i da sam spreman da pristanem na sve samo da bi bila pored mene. Spreman sam da tražim put do srca tvog, da te osvojim ponovo. Da ponovo ugledam onaj dobro poznati sjaj u očima. Sve bih dao za onu tvoju poruku. Kriv sam, znam. Povrijedio sam jedinu osobu koja je bila spremna i život za mene da da, a znao sam to dobro. I sada dok sedim za ovi prokletim stolom mislim o nama. Možda je kasno, ali ti si moje sve na svetu. Uvek vek bila, uvek ćeš i ostati. Volim te zauvek.
~Ona~
''Kako si?'' kucam poruku pa brišem. Ne smem. Steže me nešto u grudima, ali se ne dam. Preveliko je iskušenje, a ja sam premala za ovu veliku borbu svim svojim srcem, ali nije mu bilo dovoljno. Nije mario za mene, a ovo moje srce voli kad boli pa bi sa njim sve ponovo. A oprostila bih sve kad bih znala da nije uzalud. Lažem. Opraštam mu sve. Zato što ga volim, ali on to nikad neće saznati jer je kreten. On ne zna da sam ja i dalje tu za njega. Da mi je njegov život bitniji od mog. Ne zna, i nikad neće znati.