Kompas ću duše s tobom izgubiti
Vrištim, ali me niko ne čuje. Skoro pa me je sramota kako neko može biti toliko bitan da se bez njega osjećaš kao ništa. I znaš da niko nikada neće moći da razumije koliko boli kad nekog voliš. A mrziš ga. Osjećaš se beznadežno i bespomoćno, kao da te niko i ništa ne može spasiti. Ponekad poželiš da vratiš vrijeme i da ostaviš sve loše stvari iza sebe kako bi dobio one dobre. Šta god da je ostavlja te praznom i plitkom. Što se više kunem da sam srećna to se više osjećam samom. I utrenutku kada pomisliš da te niko ne razumije pojavi se on sa osmjehom. Onda poželiš da se i ti tako smiješ. I sada se smijem. Mada znam da sam ponekad teška za razumjeti. Naljutim se bez ikakvog razloga, pa sam njanjava, bijesna. Previše pjevam, ponekad kasnim, pretjeram sa šalama i možda nerazmišljajući šta govorim ga povrijedim ga svojim riječima. Kao i svaka djevojka očekujem da zna stvari koje mu nikad nisam rekla, kao i da stalno ima vremena za mene. Da me veže, a da mi ipak da prostora da dišem. Da je čvrst, ali nekada i grub. O da. Ponekad sam i bezobrazna, a ponekad najdivnija na svijetu. Kad me uhvate neke bubuce zatvorim se u sobu i ćutim. Dobro, i možda očekujem da se pojavi niodkuda. Slagalica sam od milion djelića, a ti si eto uspio da me sastaviš.