Njen osmijeh mi je sve
Za moju sestru Mariju.
Svakog 3. u mjesecu u 21.43. pojavljuje se moja draga. I tada u tih 60 sekundi tog minuta sva sjećanja prolete ispred njenih očiju. Ponekad, kao da je kažnjavaju, vrate je u one stare dane, dane kada su ona i on bili tim.
I nije fer da se ta priča završi na tome. Nije fer da njoj srce slome, njoj koja se borila srcem svim za tu ljubav. Zašto on ovoga puta ne bude taj koj je primoran da se sjeća svakog poljupca, svakog zagrljaja, svakog pogleda i svakog osmijeha? Jer su oni obične kukavice, jer nisu u stanju da stojički podnesu svaki poraz, koji žensko može da nosi na leđima a pri tome da se smije.
Zar ona da ostane razočarana u ljubav? Ona koja bolje od svih zna šta je ljubav. Ona koja maglu u očima prikriva osmijehom anđela. Osmijehom koji se javlja kad god mu se ime spomene. Šest slova njegovog imena joj jednostavno poprave dan.
Nadam se samo da mu život ovo neće oprostiti i da će ga kazniti njenim osmijehom, osmijehom zbog nekog drugoga. Samo tada će pravda biti zadovoljena, a ovako su samo šanse veće da je povrijedi ponovo.